U prosjeku svaka dva tjedna jedan jezik nestane, a s njim i kulturna te intelektualna baština koja se razvijala na tome jeziku. Kako bi potaknuo čuvanje jezične raznolikosti i promicanje obrazovanja na materinskome jeziku, UNESCO je 1999. godine proglasio 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika, koji se otad svake godine obilježava diljem svijeta.
Materinski je jezik prvi jezik koji dijete usvaja u najranijoj dobi bez svjesnoga učenja, najčešće od roditelja, odnosno od majke. Zbog toga se i naziva materinskim ili – majčinskim jezikom. Materinski je jezik onaj na kojemu mislimo, sanjamo, molimo se i računamo. S njim se identificiramo i uspostavljamo emocionalnu vezu.
Hrvatskim se kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi. Godine 2013. uz Međunarodni dan materinskoga jezika Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje pokrenuo je kod nas i manifestaciju Mjesec hrvatskoga jezika kako bi govornicima hrvatskoga jezika podignuo razinu svijesti o očuvanju materinskoga jezika koji je osnova nacionalnoga identiteta. Upravo je 21. veljače određen kao početak Mjeseca hrvatskoga jezika, koji traje sve do 17. ožujka, a prate ga brojna prigodna predavanja i predstavljanja.
Posljednji tjedan manifestacije poklapa s još jednom povezanom godišnjom proslavom – Danima hrvatskoga jezika, koji se slave od 11. do 17. ožujka, a koje je Hrvatski sabor utemeljio još 1997. godine u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, objavljenu 17. ožujka 1967. godine.
U povodu ovogodišnjega Međunarodnog dana materinskoga jezika i početka Mjeseca hrvatskoga jezika donosimo nekoliko zanimljivosti o našemu materinskom jeziku, njegovoj povijesti i upotrebi.
Najstariji sačuvani tekstovi na hrvatskome jeziku, točnije na hrvatskoj inačici staroslavenskoga jezika, pisani su glagoljičnim pismom i potječu iz 11. stoljeća. Od kraja 12. stoljeća Hrvati su jedini slavenski narod koji glagoljicu aktivno upotrebljava. Kao pismo rabila se sve do polovice 19. stoljeća, i to uglavnom zahvaljujući liturgiji. Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice danas je zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Najranija potvrda naziva hrvatski jezik nalazi se u Istarskome razvodu, pravnome dokumentu iz 13. stoljeća pisanom glagoljicom, kojim su se uređivale granice između istarskih feudalnih gospodara i seoskih općina.
Ocem hrvatske književnosti nazivamo Marka Marulića jer je u vrijeme humanizma, kada su se slična djela i drugih europskih književnosti stvarala na latinskome jeziku, napisao (1501.) i tiskao (1521.) prvi umjetnički ep na hrvatskome jeziku, točnije na splitskoj čakavštini. Dakako, riječ je o Juditi, koja tako označuje početak hrvatske umjetničke književnosti. Sam je Marulić već u naslovu naglasio važnost djela napisanoga na narodnome jeziku („u versih hrvackih složena“), a ep je namijenio hrvatskomu puku koji nije znao latinski jezik. Time je potaknuo širenje hrvatske kulture i domoljubne misli na materinskome jeziku.
Prvi hrvatski tiskani rječnik među „pet najuglednijih europskih jezika“ uvrstio je i dalmatinski jezik. Rječnik je to leksikografa i izumitelja Fausta Vrančića, objavljen 1595. godine kao Rječnik pet najuglednijih europskih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog i mađarskog. Dalmatinski jezik odnosio se na čakavsko narječje s elementima štokavskoga. U ono vrijeme čakavskim se narječjem govorilo na puno širem području nego danas: na otocima i dalmatinskome kopnu, u Lici i Slavoniji, pa čak i u dijelu Bosne.
Prvu hrvatsku gramatiku napisao je isusovac Bartol Kašić latinskim jezikom. Objavljena je u Rimu 1604. godine pod naslovom Institutionum linguae Illyricae libri duo (Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige), a nastala je po naredbi generala isusovačkoga reda za potrebe Akademije ilirskoga jezika u Rimu. Naime, takav je priručnik trebao služiti budućim isusovačkim misionarima da nauče jezik naroda na čije su područje dolazili. Zbog ovoga pionirskog pothvata Kašića se naziva i ocem hrvatskoga jezikoslovlja.
Pavao Ritter Vitezović, žaleći što su Hrvati za svoje pismo prihvatili „nesavršenu latinicu“ umjesto glagoljice, nastojao je već u 17. stoljeću reformirati hrvatski pravopis da ne bi svatko po svojoj volji i bez reda pisao. Po uzoru na glagoljično pismo provodio je načelo bilježenja glasova tako da svaki glas ima samo jedan znak, što dotad nije bio slučaj s latinicom. Pomažući si pritom dijakritičkim znakovima, Vitezović je svojim rješenjima bio preteča preporoditeljima.
Ljudevit Gaj, vođa hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici 19. stoljeća, zaslužan je za uvođenje jedinstvenoga jezičnog standarda i sustava grafema (slova), kojim se, uz male promjene, služimo još i danas. Prvi tekst objavljen takvom grafijom bila je budnica Antuna Mihanovića Horvatska domovina iz 1935. godine, koja je u skraćenome i prilagođenom obliku postala himnom Republike Hrvatske.
Osim što je bio vrsni političar, prvi ban pučanin i književnik, Ivan Mažuranić zajedno je s Jakovom Užarevićem 1842. godine napisao i rječnik – Njemačko-ilirski slovar. Cilj je rječnika bio popuniti praznine u hrvatskome jeziku i pokazati da je jednako bogat kao i njemački. Mnoge riječi koje su se u njemu prvi put pojavile postale su sastavni dio suvremenoga hrvatskog jezika: sladoled, kišobran, nosorog, velegrad, zvjezdarnica, poprsje, izlika, cjenik, redovit, računovodstvo, tržišno gospodarstvo i druge.
Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843. godine, u znamenitome govoru kojim je pozvao na uvođenje hrvatskoga jezika u škole, urede i cijeli javni život. U to je vrijeme u Hrvatskome saboru službeni jezik bio latinski, još od druge polovice 13. stoljeća. Četiri godine kasnije, 23. listopada 1847. godine, Sabor je na njegov prijedlog donio zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika u javnu upotrebu.
Za oblikovanje hrvatskoga znanstvenog i stručnog nazivlja osobito je zaslužan Bogoslav Šulek. U 19. stoljeću optuživali su ga za neuobičajene novotvorenice, no on je zapravo stvarao nove riječi za nove potrebe kojih dotad nije bilo. Osmislio je brojne nazive koji su i danas u upotrebi, u kemiji (kisik, vodik, dušik, ugljik i dr.) te u drugim područjima života, kao što su glazba, skladba, narječje, uzor, kolodvor, plinomjer, tlak, toplomjer, tvrtka, obrazac, pojam, dalekozor, zemljovid, zdravstvo, školstvo, gradilište, sredstvo i pretplatnik.
Slijeva nadesno: Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Bogoslav Šulek i Ivan Mažuranić
Priključenjem Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine hrvatski je jezik postao je 24. službenim jezikom Europske unije, što znači da su svi službeni dokumenti i zakoni Europske unije dostupni i na hrvatskome jeziku. Osim toga, svatko tko se želi obratiti kojoj od ustanova EU-a, može im pisati na hrvatskome jeziku te dobiti odgovor na svojemu materinskom jeziku.
Najčešće riječi u upotrebi u suvremenome hrvatskom jeziku jesu nepunoznačnice, odnosno riječi kojima je potreban kontekst da bi dobile svoje puno značenje. Prema korpusima Hrvatska jezična riznica, Hrvatski nacionalni korpus i Hrvatski mrežni korpus Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje istražio je da su najčešće takve riječi i, u, je, se, na, da, za, su, a, od. Od punoznačnih riječi među najčešćima su hrvatski, Hrvatska, predsjednik, zakon, dan, godina, čovjek, riječ, reći, moći, htjeti, imati, trebati, jedan, drugi, velik, dobar, članak, sav i posto.
Nekoliko hrvatskih mjesnih govora i dijalekata također se nalazi na Listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. To su govori Bednje, Čabra, Dubravice, Huma na Sutli, Siča, Starih Perkovaca, Vidonja, Žminja, zadarskih Arbanasa, otoka Suska, milnarskoga područja, zatim dubrovački, grobnički, istrorumunjski i splitski govor (splitska čakavština), šoltanski čakavski govori, cokavski govori otoka Visa, kotoripska i štrigovska skupina govora, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt te turopoljski dijalekt. Njihovo očuvanje postiže se pisanjem rječnika mjesnoga govora, održavanjem radionica za najmlađe i drugim aktivnostima.
Hrvati su prvi slavenski narod koji je uz imena počeo nositi i prezimena. Prva su prezimena među Hrvatima zabilježena krajem 11. i u 12. stoljeću, i to u prvome redu u dalmatinskim gradovima – Zadru, Trogiru, Splitu i Dubrovniku. Najmnogobrojnija su prezimena u Hrvatskoj Horvat, Kovačević, Babić, Marić, Jurić, Novak, Kovačić, Knežević, Vuković i Marković.
U okviru Dana hrvatskoga jezika proglašavaju se pobjednici natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ, koji organizira hrvatski jezikoslovni časopis Jezik. Natječaj je prvi put bio raspisan 1993. godine, a s prekidima se održava do danas. Nastao je radi promicanja hrvatskoga jezika i stvaranja vlastitih riječi umjesto nekritičnoga preuzimanja riječi iz drugih jezika. Neke od nagrađenih riječi iz prethodnih godina bile su uspornik (umjesto ležećega policajca), straničnik (bookmark), osjećajnik (emotikon), zatipak (tipfeler), opuštaonica (wellness), dodirnik (touch screen) i zaslonik (tablet). Zanimljivo je da je i riječ udomitelj (u značenju 'osoba ili obitelj koja uzme dijete bez roditelja u svoj dom i brine se za njega') svojedobno bila nagrađena kao nova riječ, a danas se njome koristimo kao da je imamo oduvijek.